- Centar André Malraux
- Ekipa Centra
- Omaž Centru André Malraux u kulturnom centru Georges Pompidou |
Peter Schneider
Ne znam koliko puta sam išao u Centar André Malraux u Sarajevu: ja sam vjerovatno jedan od najstarijih posjetitelja, jedan od onih koji su tamo proveli najviše vremena. Ono što sigurno znam jeste da su te posjete, i taj grad, koji sam po prvi put posjetio u jeku rata, promijenili moj život i način mišljenja. Ako se lekcija, veoma popularna i očigledno definitnivna, koju smo naučili iz prošlosti Njemačke može se rezimirati u jednoj rečenici: „Nikada više rat!“, shvatio sam da je ta lekcija u Sarajevu bila nepotpuna.
Trebalo je reći: „Nikada više agresija, nikada više iznenadni napad, nikada više premještanje naroda i etničko čišćenje!“Jedna takva poduka ima posve drugačije posljednice od one prve. Jer, kada agresora ne zaustavi nikakav diplomatski postupak, civilizirani svijet dužan je da mu se suprostavi silom. Kada sam prvi put to napisao u njemačkim novinama, smatrali su me za ratoborca. Uostalom, sam odlazak u Sarajevu u njihovim očima je izgledao sumnjivo.
U gradu je bio samo jedan njemački dopisnik. Većina ostalih novinara je bila u Zagrebu, odakle su, na sigurnom, slali „članke kao ratni dopisnici“ za njemačke novine. Percepcija neakcija u Sarajevu odgovarala je uostalom više potrebama Njemaca nego stvarnosti grada: željelo se po svaku cijenu ostati nevin, a to se postizalo tako što se nisu zauzimale strane ni pod kojim izgovorom. Kako bi se održala ta fikcija nevinog pogleda, trebalo se ipak upustiti u nekoliko terminoloških operacija. Etnički zločini u Bosni bili su nazvani „građanskim ratom“, od krivaca smo napravili žrtve, a od žrtava krivce; objasnili su mi tonom, kao kada nekome pričate lekciju, „da se rat sam treba istrošiti u krvi“. Tome se dodavala činjenica da ne ni naše evropske kolege nisu ništa bolje ponijele od nevinih Njemaca. Trebalo je sačekati dolazak na vlast koalicije socijaldemokrata i zelenih kako bi se napustila ta lažna nevinost. To je bilo 1998. Ali tokom prethodnih godina, godina konfuzije i moralne korupcije, bilo je dobro, čak i od životnog značaja, imati u Sarajevu prijatelje poput Francisa Bueba, koji su odlučili živjeti u istini, a s tim u vezi i u opasnosti. Otvaranje Centra André Malraux, njegova odluka da podijeli strašnu sudbinu građana Sarajeva i da ga učini poznatim čitavom svijetu, što čini i dan-danas. Kada se budemo sjećali jednog dana, a važnosti koja se nameće, nedosljednosti Evrope koja je dopustila masakr u Srebrenici, bićemo sretni da vidimo primjere građanske hrabrosti i moralnog integriteta, a Centar André Malraux je jedan takav primjer.
Berlin, 4. novembar 2005.
|
